Radovi UČENIKA

---

Sastav 1 Priča jedne šume Sa crnim rukama u zraku, kao da moli zlatno sunce za malo topline. U proljeće šuma pušta svoje malene, sićušne, svjetlozelene prstiće. Kada porastu kao da se natječu, koji će prije porasti i biti veliki list. Tako je lijepa i ponosna u svojoj svečanoj haljini. Svake godine obuče sve ljepšu haljinu koja leprša na vjetru. Svojom visinom štite svoju dječicu. Mala, sićušna i krhka bića, što sramežljivo niču i rastu. Rastu da jednoga dana postanu velika i ponosna stabla. Tako se godinama i stoljećima pretvaraju u velike i beskrajne šume. Sve kako su lijepe, velike i bogate, sve one čekaju svoj sudnji dan. Tada će pasti od grube ruke drvosječe ili brze, oštre pile. I u tužan i bolan pogled na ljepotu oko sebe, venu i umiru kao da ih nikada nije bilo. Kada drvo udariš sjekirom, jednako boli kao i čovjeka kada se poreže nožem. Čovjeku rana zacijeli brzo, a drvetu nikada. Tihana Capan
Sastav 2 Proljetni krajolik Plitvičkih jezera Ispod modrog neba usred gustih šuma, nalazi se najljepši biser naše domovine. Tamo između sivih stijena, visokog i vitkog drveća, travnatih obronaka i u sredini netaknute divljine. Daleko od čovjekove ruke, skriveno od izravnih pogleda, gdje svatko živi za sebe, a zajedno stvaraju savršenstvo. Mali, bujni i hitri potčići jure i žure da se pretvore u kapljice koje blistaju na suncu dok se spuštaju niz slapove. Prelijevaju svoje kapi u tisuću duginih boja koje završe na dnu jezera. Ni glasan pijev ptica, ni cvrkut slavuja, ne može nadglasati nemirne i bučne slapove. Svaka kap koja klizi sa grane na granu, sa lista na list, sa kamena na kamen, svaka jela, svaki cvjetić ili zraka sunca, svatko u toj divljini pjeva svoju melodiju. Tako iz dana u dan nastaju nove pjesme i stihovi što ih sklada priroda. Tihana Capan
Sastav 3 DOLAZE NAM BLAGDANI Zadnji mjesec u godini je i najljepši mjesec jer ima najviše blagdana. Svi volimo staviti čizmu u prozor i nadamo se da će Sveti Nikola nešto staviti u nju, pa makar to bila i šiba. Sada smo već veliki, ali se ipak potajno nadamo. Na blagdan Svete Lucije sijemo pšenicu i idemo u crkvu. Svi smo već nestrpljivi jer svakim danom Božić nam je sve bliže. Pred Badnjak je veliko spremanje, kupovina i žurba, jer za Božić ništa nesmije nedostajati. Pripremaju se i peku kolači, puno vrsta da budu što ljepši i ukusniji. Tata i djed peku pečenicu, najbolje je ako se peće vani na ražnju, tako da mi djeca možemo moćiti kruh u onu finu mast, što se vidi iz priloženoga. Na Badnjak kada padne mrak, okitimo bor kod bake i djeda i onda idemo gore okititi svoj bor. Naš bor je veliki od poda do stropa, tako da teško stane u sobu. Za to se pobrine moja mama. Svake godine trgovci polude kada moja mama kupuje bor. Mora biti visok, lijepo popunjen, bogat granama i onaj koji se njoj sviđa, nije bitno koliko košta. Da ne dužim puno, lani je kupila bor, koji uopće nije bio za prodati, ali je čovjek popustio samo da je se riješi. Šta mislite kako je nama ako idemo s njom? Mama svake godine stavlja drugi nakit ili barem druge mašne na kuglice. Kada se završi kićenje onda se gasi svjetlo, a djed ode po slamu. Upalimo svijeću i kada djed uđe u kuću, sipamo po njemu sve moguće zrnje žitarica pšenicu, zob, ječam i kukuruz. On nam zaželi sretan i blagoslovljen Božić i da sve bude puno bolje u idućoj godini, nego što je bilo u ovoj, i čestita mojoj mama imendan, jer se zove Božica. Zatim svi većeramo u miru, jer nakon posta cijeli dan i komadića ribe, dobro dođe većera. Od slame što je djed donio, na stolu ispod stolnjaka napravi se križ, i na stolicu ispod jastučića tko hoće stavi si malo slame. Poslije većere čekamo Božić ili idemo na polnoćku u crkvu, a onda nemožemo spavati jer razmišljamo što će ujutro biti ispod bora. Na Štefanje ili drugi dan, idemo u Kutinu kod drugog djeda i bake na imendan. Kod nas se kuća ne mete od kada dođe slama u kuću, pa do treći dan Božića, dok je ne iznesemo van. Sa tom slamom se kite voćke, pošto mi nemamo voćki, baka podijeli slamu peradi, svinjama, kravama, uglavnom svim životinjama što imamo. Do Stare godine stalno posjećujemo rodbinu i prijatelje, veselimo se. Za doćek Nove godine pripremi se šampanjac. Ponekad mama i tata idu u hotel ili kod prijatelja, a najviše oni dođu kod nas jer imamo malu seku, pa mama voli više biti kod kuće sa nama. Onda je to fešta sa pjesmom i plesom. U ponoć je odbrojavanje i čestitanje, puse i suze radosnice. Otvaramo šampanjac i nazdravljamo. Ja sam naučila da kada se otvara šampanjac stojim negdje gdje nisam u dometu, jer me je za doček 2000. pogodio čep ravno u čelo, to vam je izgledalo kao u crtiču. Svi su se smijali, a ja nisam ni znala što me je tako lupilo. Kada to sve prođe dođu Tri kralja i onda kod nas župnik posvećuje kuće. Uvijek nam na kraju nešto izrecitira i ode. Poslije sav nakit skinemo sa bora i spremimo za idući Božić. Onda prepričavamo kako je bilo i polako se pripremamo za školu. I tako iz godine u godinu, sve smo stariji i ozbiljniji, ali si sami moramo organizirati da nam na Božić ipak bude najljepše. Zaboraviti sve brige i probleme, dati duši oduška, kako moja mama to voli reći, jer Božić je samo jednom u godini. Tihana Capan
Sastav 4 ZIMA Volim zimu. Sjedim u sobi i gledam kroz prozor. Inje se uhvatilo po obližnjem drveću i krovovima. Hladno je. Poneka promrzla ptičica sleti na prozor i traži hranu, a nogice su joj tako crvene od hladnoće, kao najslađe jabuke u jesen. Tako je lijepa zima, sva u bijelom, tako je nježna, kao zrake sunca što sramežljivo griju moje lice. Volim da šetam po seoskoj cesti, dok mi snijeg škripi i bježi ispod nogu. A noću, je tako divno i romantično. Mjesečina je, a kada pogledaš prema Mjesecu, snijeg se cakli kao da je netko prosuo tisuće sićušnih ogledalaca. Nebo je obasuto sa puno zvijezda kao nikada u godini, a one su tako velike i sjajne da u svoj toj čaroliji misliš da ćeš ih dohvatiti. Izgledaju tako blizu a ipak su miljama daleko. Volim zimu. Dok sjedim tako sama, zamišljam da sam mala pahuljica, da letim od prozora do prozora i virim unutra. Divni su to prizori za pamčenje. Stare bake pletu, a djeca se igraju, tako sretna i vesela da im mali crveni obrašćići poskakuju od smijeha. Vatra gori u otvorenom kaminu i pucketa, a ispred se pružio stari mačak i prede. Tako je divno, nedostaju samo velike sanjke, konji i praporci pa da prođu našim malim selom, kao nekada uoći Božića. Najljepši doživljaj za djecu je dok kitiš svoj bor pored prozora i pogledaš van, a ono, pada snijeg u gustim i velikim pahuljama. Odjednom tres, zadrhtim i vratim se u stvarnost. Pogledam, a tamo nema snijega, pahulja ni Zvijezda, već samo blatno dvorište. To je sve plod moje mašte, ali ipak volim zimu. Tihana Capan